UKLANJANJE MENTALNO - EMOTIVNIH I ENERGETSKIH BLOKADA

UKLANJANJE MENTALNO - EMOTIVNIH I ENERGETSKIH BLOKADA

SUOČAVANJE SA RAKOM NA MISAONOM, EMOTIVNOM I ENERETSKOM NIVOU - ČIŠĆENJE POTISNUTIH EMOCIJA I POGREŠNIH MISAONIH OBRAZACA

  U polovini slučajeva, rak (ćelijska mutacija) je rezultat smanjenja nivoa energije ili energetskog toka u našim energetskim kanalima (meridijanima), organima i ćelijama. Zdrava ćelija ima energetsku snagu od 70mV do 120mV i učestalost od približno 2.5 GHz i otvorena je - ima dobru prolaznost. Bolesna ćelija ima napon ispod 70 mV, a kancer se javlja ispod 50mV i ćelije kancera imaju smanjenu propustljivost u odnosu na zdrave ćelije.

 Kako dolazi do toga?

U polovini slučajeva, rak je nastao kao rezultat nekanalisanih, potisnutih emocija. Ovo se dešava pre početka raka, a uzrok se može pronaći u ranom detinjstvu. Svaka osećaj- emocija ima svoj prirodni put, od stvaranja na mentalnom nivou do manifestacije na nivou energije. Emocija je obično kratko u našem energetskom telu, a zatim se kanalizira - napušta energetsko telo. Ovo se zove kanalisanje osećaja- emocija. Problem nastupa kada naša svest ili podsvest (koja je viša od energetskog tela,  vibrira više) u trenutku kada doživljavamo bolne emocije blokira naš prirodni protok energije. Ovo dovodi do "iluzornog straha" (nešto će nam se desiti). Tada  emocije ne proživimo i ne izbacimo ih napolje iz nas. Potisnute- blokirane emocije vremenom stvaraju energetsku blokadu na meridijanu (zadržavanje energije), što dovodi do stvaranja bolesti na nivou ćelije. One ćelije koje su pod uticajem nedostatka energije nemaju dovoljno energije (one su ispod 50 mV) i tada mutiraju u ćelije karcinoma. Što je veća mentalna i emocionalna blokada i skriveni pritisak unutar osobe, rak raste brže. Svako ko može da deblokira i kanališe potisnute emocije i i loše obrasce razmišljanja iz prošlosti, oslobađa tok energije na mestu gde se rak nalazi. Shodno tome, energija će balansirati i okrenuti proces u suprotnom smeru. Mutirane ćelije neće imati više razloga da se održavaju u ovom obliku. One će umreti ili će se ponovo preobratiti u zdrave ćelije.

Mi smo sami odgovorni za blokiranje emocija i energije u nama. Uvek. Bez obzira da li smo mislili, osećali ili činili nešto pogrešno svesno - namerno, podsvesno - nenamerno, ili ono što nismo učinili a trebalo je u sva tri slučaja dovodi do istih posledica: pad energije u energetskim kanalima - meridijanima, organima i ćelijama. Naše pogrešne misli, emocije i akcije utiču na naše raspoloženje i protok energije kroz nas. Na primer: ako smo srećni i zaljubljeni, cvetamo, sijamo od energije. Ako smo uplašeni, ljuti, tužni, razočarani, depresivni, ljuti, mi smo prazni, negativni, gotovo svi se neprijatno osećaju u našoj blizini. Ako se to često dešava, može se reći da je uzrok hroničan, ili da je bilo neočekivanih potisnutih emocija - osećanja.

 

Emocionalni šok kao okidač karcinoma: Rješite OVO i započnite izlječenje!
Doktor Ryke Geerd Hamer je pošao od ideje da je održavanje života ontogenetski princip na kome počiva čitava evolucija. Sve je u stalnom stvaranju i održavanju.
Tako svaki složen organizam kao što je i ljudski nakon što je pretrpio neko oštećenje nastoji sam da se zaliječi. Dakle, ako se bol ili nefunkcionalnost nekog organa pojavi kao posljedica procesa reparacije, onda se i medicinski tretman mora vršiti sukladno nastojanjem organizma da se zaliječi, a nikako da se proces ometa ublažavanjem ili uništavanjem simptoma. I to je suština filozofije dr. Gerda Hamera.
Ali, zamislite sada što se događa u cijelom organizmu kada se pokrene prirodni program reparacije karakterističan za živa bića, a jedna njena biološka manifestacija koja je protumačena kao simptom “bolesti” postane meta militantnog medicinskog tretmana sintetičkim lijekovima, koji su za organizam svi toksini i od kojih se on po prirodi nastoji osloboditi i zaštititi.
Mozak to tumači kao novo oštećenje i možda obustavlja započeti program reparacije, pa hitno aktivira drugi program, također za reparaciju, ali ovog puta složeniji. On, na žalost ima i još izraženije manifestacije u tkivima, pa “stručnjaci” u bijelom tumače da je došlo do još većeg pogoršanja bolesti.
Kreću s još jačim kemijskim terapijama , invazijama na tkiva i zbog ovog novog napada mozak pokreće sve veći i veći broj programa za reparaciju jer ni jedan nije u stanju provesti do kraja. Čitav organizam tako vremenom slabi i gubi energiju jer sada čitav sudjeluje u programima reparacije grozničavo se boreći za održanje života, dok ga “liječnik” kao “majstor – kvariša” bjesomučno truje i u tome konstantno remeti.
Ako vam ovo djeluje sumanuto, ali logično, vi ste već shvatili što je život, a što radi konvencionalna alopatska medicina.
Borba s rakom nije ništa drugo do borba s jednom drugačijom formom života. Iz ove borbe, nažalost karcinomi izlaze kao pobjednici, a čitav organizam se energetski razori i mora se razgraditi na sastavne energetske čestice. To nazivamo smrt.
Naravno, ne krivimo za ovo liječnike, jer su tako naučeni u školi i natjerani od strane svjetskog medicinskog establišmenta da tako postupaju ako žele licencu za liječničku praksu. A, dr. Hamer je upravo ovom vrlo povezanom medicinskom i farmaceutskom establišmentu, zadao težak udarac. Da postavi svoju teoriju Nove Medicine, Hamera je natjerao životni splet okolnosti. Vjernici bi rekli “božja volja”.
Hamerov neobični put
Ryke Geerd Hamer je rođen 1935. u Njemačkoj gdje je istovremeno studirao i medicinu i teologiju u Tübingenu. U svojoj 22. godini je završio teologiju, a u 26-oj je dobio licencu za liječničku praksu. Radio je na različitim sveučilišnim klinikama u Njemačkoj od 1963. do 1986. kada mu je licenca sudskom presudom oduzeta.
Specijalizaciju iz interne medicine je završio 1972. i od tada je radio najviše sa kanceroznim pacijentima na klinici u Tübingenu, dok je istovremeno radio privatno na inovacijama medicinskih instrumenata. Tako je konstruirao kirurški skalpel koji je sjekao 20 puta oštrije nego oštrica žileta i poznat je kao Hamer skalpel.
Konstruirao je i posebnu pilu za kosti koja se primjenjuje u plastičnoj kirurgiji, kao i sto za masiranje koji se automatski oblikuje po tjelesnim oblinama pacijenta. Patenti od ovih inovacija su mu donijeli novac, pa se preselio u Italiju gdje je po sirotištima počeo da liječi besplatno.
Preokret u njegovom životu nastao je 1978. kada je njegov devetnaestogodišnji sin Dirk, koji se na moru odmarao na obiteljskoj jahti, greškom ubijen. Ubojica je bio nitko drugi do osobno princ Viktor Emanuel od Savoje, sin posljednjeg talijanskog kralja. Princ od Savoje je bio na svojoj jahti kada je otkrio da mu je netko odvezao gumeni čamac.
Plemić je odmah uzeo svoju pušku i krenuo u obračun s kradljivcem. Čamac je našao privezan za drugu jahtu pa je pucao na čovjeka u čamcu, ali ga je promašio. Metak je, međutim, pogodio u nogu Dirka koji je bio na susjednoj jahti ili čamcu. Nakon četiri mjeseca i amputacije noge, Dirk je umro.
Incident je popraćen i teškim sudskim procesom, kojim je princ simbolično osuđen samo zbog nelegalnog posjedovanja oružja. Za doktora Hamera i njegovu ženu je ovo bio izuzetan emocionalni šok. Vrlo brzo dr. Hamer je i sam dobio rak testisa, iako nikada u životu nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Tako je počeo vrlo intenzivno da razmišlja nije li ovaj emocionalni šok na neki način aktivirao umnožavanje kancerogenih stanica kod njega.
Kako je u to vrijeme radio kao glavni internista na onkološkoj klinici u Münchenu, počeo je proučavati povijesti bolesti svih kanceroznih bolesnika i da ih uspoređuje sa svojim nalazima. I otkrio je neke šokantne sličnosti.
Naime, svi pacijenti su prije pojave karcinoma također imali neki stresan i dramatičan doživljaj, većeg ili manjeg intenziteta, u svakom slučaju neočekivan.
Polazeći od pretpostavke da se svi doživljaji u tijelu registriraju u mozgu, Hamer je analizirao i sve CT snimke mozga (rađene kompjuterskom tomografijom) i sve ih je usporedio sa svojim. Ono što je našao sve je iznenadilo. Na svakom CT snimku on je uočio nešto što se očitavalo kao niz koncentričnih prstenja nalik krugovima u vodi koji se formiraju nakon ubacivanja kamenčića.
Ova lezija koju je na mozgu registrirao CT skener bila je kod različitih pacijenata na različitim lokacijama i različitog intenziteta, ali je uvijek bila tu s karakterističnim koncentričnim krugovima. Zanimljivo je što su liječnici koji su čitali CT nalaze i ranije ovo koncentrično prstenje uočavali, ali su mislili da se radi o umjetnoj tvorevini koja je nastala u samom aparatu pa ovom nisu pridavali poseban značaj.
Pozvani su inženjeri iz Siemensa (čiji je aparat bio u upotrebi) i napravljeno je više različitih snimaka iz više kutova i ova lezija se uvijek vidjela na istom mjestu. Tako je ovo žarište vidljivo na CT-u dobilo ime Hamerovo žarište ili HH (Hamer herde).
Ono što je dalje uočio, to je da je lokacija na mozgu ove lezije uvijek bila u regiji mozga koji je u korelaciji sa organom na kome se stvorio tumor ili čir, odnosno uvijek se radilo o tijelu čiji je rad kontrolirao taj dio mozga.
Doktor Hamer je tako počeo razmišljati da u stvaranju karcinoma možda aktivno sudjeluje baš mozak i to na neki način kao medijator između psihe (zapravo uobličene energije), preko određene regije u mozgu i organa na kome se manifestira bolest, u ovom slučaju karcinom.
A glavni okidač koji pokreće ovakav program u mozgu, koji i jeste zapovjedni centar za sve organe i tkiva, može biti upravo energetski konflikt koji je nastao nakon nekog iznenadnog šoka ili emocionalnog stresa.
Energetski konflikt tako može biti svaki sukob koji nastaje u prirodnom protoku energije koja se kroz svaki živi organizam kreće najvjerojatnije u obliku većih i manjih vrtloga i koji su međusobno povezani i sinkronizirani kao zupčanici na satu.
Dvije faze rada organizma kao osnovni biološki princip
Da postoje glavni energetski kotači (čakre) znala je još drevna znanost. Tako se i danas zna da su sve biokemijske reakcije u organizmu posljedica ovog energetskog protoka, ali farmaceutski biznis ovaj elektro-biokemijski proces uporno svodi samo na proučavanje biokemijskih reakcija jer mu je samo to u interesu.
Ubacivanjem određenih medikamenata (kemikalija) u ovaj sustav određene biokemijske reakcije se remete, a simptomi “bolesti”, koji su često neugodni, na taj način se minimiziraju ili nestaju.
Liječenje koje bi se zasnivalo samo na ispravljanju energetskih tokova koji su došli u konflikt, nije prihvaćeno kao adekvatna terapija u konvencionalnoj medicini i smatra se alternativnom medicinom. To što neki bioenergetičari imaju uspjeha u liječenju raznih bolesti, očito nije slučajno.
Ovaj energetski konflikt nije u fizičkom smislu ništa drugo do trenutni strujni prekid i on se, kako je to uočio dr. Hamer, registrira u ljudskom organizmu istovremeno na tri razine – u psihi, u nekom dijelu mozga i u organu kojim upravlja pogođeni dio u mozgu.
I to se događa istovremeno. Takav kuršlus, zbog konfliktnog šoka djeluje upravo kao okidač za program koji će mozak kasnije pokrenuti u cilju reparacije i dr. Hamer ga je nazvao Dirk Hamer Sindrom (u znak sjećanja na svog sina) ili skraćeno DHS. Program reparacije ima za cilj najprije razriješiti nastali konflikt, a zatim da otkloni nastala oštećenja.
I on je aktivan sve dok se u organizmu ne uspostavi normalan energetski i biokemijski balans. Dok se to ne dogodi, pojedini organi, odnosno tkiva u organizmu, koja su obuhvaćena programom reparacije, izražavaju neke karakteristične promjene i one mogu biti u formi kancerizacije (umnožavanja stanica), ulceracije (uništavanja stanica) ili neke hipofunkcije. A upravo sve ovo konvencionalna medicina vidi kao manifestaciju bolesti.
Do ovog zaključka doktor Hamer je došao tako što je prvo uočio da čitav organizam pravilno funkcionira samo ako se adekvatno napaja energijom i to se regulira sustavom napajanja koji radi u dvije faze, a promjenu faze rada (uključivanje i isključivanje) vrši autonomni živčani sustav koji je u medicinskoj literaturi zbog toga podijeljen u dva dijela i nazvan simpatički i parasimpatički. Radi se zapravo o jedinstvenom sustavu.
Prvi način rada (simpatički) aktivira ekscitatorne procese u organizmu , a drugi (parasimpatički) inhibirajuće koji se odvijaju preko vagus živca. Preko dana i u vrijeme potpune aktivnosti organizma uključen je simpatički režim rada, a noću u vrijeme odmora i spavanja, ali i bolesti odnosno reparacije, parasimpatički.
Pravilno smjenjivanje rada ove dvije faze u životu svakog čovjeka se naziva normotonija ili prirodni životni bioritam, a on se vrlo precizno poklapa sa smjenjivanjem dana i noći. Grafički se ove dvije faze rada mogu prikazati kao elektromagnetski val koji ima brijeg i dol.
I ljudski organizam se napaja električnom energijom baš kao i sve u svemiru. Električnu energiju živa bića uzimaju iz specifično strukturirane vode koja je može pohraniti. U trenutku kada nastane konfliktni šok, autonomni živčani sustav uključuje se odmah u simpatikotoniju (povećano stanje stresa) u namjeri da snabdije organizam s više energije kako bi on bio u stanju da što prije riješi konflikt i spriječi da neki organ ostane bez energije.
Ovo uključivanje u pojačanu simpatikotoniju se vrši komandom iz onog dijela mozga koji upravlja organom gdje je došlo do energetskog konflikta. Razlog zašto se ovi specifični konflikti odražavaju na određenoj regiji u mozgu, po dr. Hameru, leži u tome što su se ovakve aktivnosti živih organizama stvorile u jednom vrlo primitivnom stadiju života, da bi se kasnije s evolucijom, odnosno razvijanjem organizama usavršavale i preoblikovale u sve složenije aktivnosti, ali uvijek s jednim ciljem, a to je da organizam održavaju u životu.
To je naučena borba za opstanak. Da nema nje, ne bi bilo evolucije, ne bi nikada moglo nastati tako složeno živo biće kao što je čovjek. Informacije o tome ne nalaze se zato u našoj svijesti (bar još ne), već u onom vrlo primitivnom dijelu mozga kojim upravljaju instinkti. Napominjemo ovdje i endosimbiotsku teoriju , koja kaže da je ljudski organizam vrlo složena kolonija bakterija- mitohondrija koje su izgradile sebi proteinske kućice (stanice) i razvile vrlo složen sustav organizacije života (grad- državu).
I to je složen sustav tkiva koja tvore složen živi organizam. Da bakterije kao kolektiv nisu naučile kako da se održavaju, hrane, brane i repariraju nakon oštećenja- nikada ovako složenih formi života ne bi ni bilo. Da su bakterije u stanju pamtiti i učiti, dokazalo je već više vrlo ozbiljnih znanstvenih radova.
Dakle, svaka regija u mozgu, i u starom (primitivnom) i u novom dijelu mozga (kori velikog mozga), formirana je tako da zna da na svaki konflikt tj. kvar koji nastane u nekom dijelu tkiva, odmah odgovori slanjem određenih informacija svim stanicama unutar sustava.
Tako je najstariji dio mozga (produžena moždina i mali mozak) programiran za održavanje rada osnovnih životnih funkcija kao što su disanje, rad srca, uzimanje hrane, reprodukcija, dok je najmlađi dio mozga (kora velikog mozga) koncentrirana na komunikaciju s vanjskom sredinom i obranu teritorija.
Samo on može vidjeti i čuti vanjski svijet. Tako je suština u primjeni Njemačke Nove Medicine da se shvati biološki značaj konflikta i da se shvati kakve posljedice on može izazvati u trenutku kada ga organizam registrira, kada ga nastoji razriješiti i najzad, kada poduzima mjere da izvrši reparaciju (izlječenje) oštećenog tkiva ili čitavog tijela.
To je, po doktoru Hameru, jedan sasvim prirodan proces i samo priroda koja je organizam i stvorila može i da ga popravlja.
Zato ga Nova Medicina nastoji u tome podržati, a ne da se u taj proces upliće (kao što to čini alopatska) ubacivanjem medikamenta koji proces remete, izazivajući nove konflikte i nova oštećenja.
Hamer je još zaključio da svaki poremećaj zato ima dvije faze u kojima se manifestira (u skladu s dvofaznim bioritmom): prva je konfliktna, aktivna faza koju karakterizira emocionalni (energetski) stres, a manifestira se hladnim ekstremitetima, nedostatkom apetita, nesanicom.
Pod uvjetom da organizam riješi ovaj konflikt, nastaje druga faza, a to je izlječenje. Ove dvije faze se tako mogu razlikovati kao hladna i topla manifestacija u poremećenom radu organizma. Da se bolesti podjele na “hladne” i “tople” znali su liječnici još prije više stotina godina.
Ova druga faza, “topla” faza predstavlja zapravo mnogo teži proces i manifestira se zamorom, groznicom, temperaturom, upalama, infekcijama itd. Ali to je upravo proces izlječenja. Dakle, povišena temperatura nije bolest već saveznik organizma u liječenju tj. reparaciji.
Na temelju ovih zaključaka dr. Hamer je postavio svoju teoriju o Pet bioloških zakona Nove medicine, a sva njegova otkrića su u potpunom skladu s prirodnim zakonima embriologije i sa logikom evolucije.

 

Dr Velkov i dr Day: “Bolesti ne postoje – postoji samo intoksikacija tijela i uma!”


Kada nekome kažemo da ima rak ili AIDS, već poslije nekoliko sati će stanice imunog sistema prestati s radom. Zašto?
Zato što su upornim dugogodišnjim ponavljanjem da su AIDS i rak smrtonosne bolesti, “vlasnici” tih bolesti programirali ljude da umiru.
Naš zadatak je da razbijemo taj program.
Svi koji misle da će umrijeti od raka ili AIDS-a trebaju se deprogramirati, pustiti stanice da ponovo uspostave svoj metabolizam.
Dok smo u stresu i u programu smrti, stanica zatvara svoju membranu i ne prima hranjive tvari niti otpušta toksine pa tako lagano stanica po stanica izumire.
Svi koji misle da su teško bolesni neka izbace taj program iz glave i počnu normalno živjeti.
Prepustite se radostima života, izađite na svjetlost dana, UGASITE TELEVIZOR, ne čitajte novine, budite što više u prirodi, ne skidajte OSMIJEH s lica, jedite sirovu hranu, bacite sve otrove iz kuće i sve će biti u redu.
Bolesti ne postoje, postoji samo intoksikacija tijela i uma.
Dr. Sladjana Velkov


“Aboridžini su prastanovnici Australije. Oni imaju jedan ritual.
Ako jedan od muškaraca iz plemena prekrši izvjesnu zabranu, onda se poziva vrač. On dođe sa svojom vrećom punom svega i iz nje izvuče pileću kost i uperi je k prijestupniku. To se zove upiranje kosti.
Čovjek uvijek umre, ako ne odmah, onda za par dana. Zašto umire? Zato što vjeruje da će umrijeti – uprli su kost prema njemu.
Ista stvar se događa i u medicini. Mnogi pacijenti umru jako brzo nakon što im doktor kaže koliko im je života preostalo.
Doktor je “uperio kost”! Pacijent umire zato što vjeruje da će umrijeti. Ali vi ne morate to prihvatiti.”
Dr Lorain Day